Izvor:
06.09.2018 u 17:11
0

U EMISIJI „POSLE RUČKA“ O NESTALIM BEBAMA U NOĆIMA KOJE NEMAJU OČI: „Jako se teško deca usvajaju, da bi se mogla lako kupiti, porodice čekaju i napravljena je prepreka da bi se otvorio sporedni ulaz“!

U današnjoj emsiji „Posle ručka“ najgledanije Happy televizije voditeljka Jovana Grgurević razgovarala je sa gostima na temu koja već dugi niz godina potresa Srbiju.

U Vojvodini je nestalo preko 60.000 novorođenčadi!

Zašto se Srbija podigla u nameri da se sazna istina o krađi beba?

Kako da sačuvamo sopstvenu decu?!

Gosti u studiju bili su Ana Pejić, Zorica Kreća, Milena Janković i Dušan Bojović.

Dotkor je rekao da se srce deteta ne čuje, a od babice ste dobili potpuno drugu informaciju.

Meni je nestala beba 1988 godine. Carski rez mi je iznenada urađen 24. avgusta, sa ove distance kada pogledam urađen je bespotrebno. Na moje pitanje zašto moram da se porodim tako, doktor je rekao da ne čuje srce deteta. Babica kada je došla rekla sam joj da idem na carski rez, što je njoj bilo čudno. Rekla sam joj šta je razlog, a ona mi je rekla da nema potrebe jer se na pregledu koji je urađen pre pola sata čuje srce deteta i da je dete normalno. To mi je bilo drugo dete – rekla je Ana Pejić.

Retko se krade prvo dete jer roditelji u tim slučajevima ne odustaju da pronađu svoje dete, a drugo dete kada se otme roditelji imaju strah i često nastavljaju da žive za prvo dete iako nose u sebi veliku bol.

Moje razmišljenje posle porođaja je bilo da sve bude sa detetom dobro kao i strah. Period od 1980. godine do 1990. Godine su godine kada su deca masovno proglašavana posle rođenja da su mrtva. Meni su rekli da mi je dete umrlo noću između 23h i ponoći. To je period gde umrlo lice mora da bude tu u bolnici 6. sati ili do jutarnje smene. Ja sam rodila devojčicu i sve je bilo dobro. Kada su mi rekli da je bebe umrla to je bio petak jutro. Osetila sam da se po hodniku nešto muva i dešava. Izmeštena sam u sobu na ginekologiji – počela je svoju priču Ana Pejić.

Kada se dogodi smrtni slučaj u bolnici postoji procedura koja mora da se ispoštuje. Kada je u pitanju krađe beba često ne postoji nikakav dokaz.

Svako dete ili čovek koji je umro u bolnici mora biti obdukovan. Problem je što našoj deci nije urađena obdukcija. Dete koje je umrlo se donosi majci uz prisustvo lekara, da majka dete vidi. U slučaju da majka to ne želi ona potpisuje dokument koji je dokaz da majka nije htela da vidi mrtvo dete. Kada neko umre mora da se prinese uzrok smrti. U pravilniku o popunjavaju potrvde piše da čovek ne može umreti od smrti, već mora da postoji razlog. Bolnica je dužna da 40. godina čuva obdukcioni material i dužna je da čuva genetski material. Kada se to traži iz bolnica kao dokaz u zadnje vreme to bolnice ne daju – rekla je Ana Pejić.

U tom periodu od petka da li ste dobijali informacije vezane za bebu.

Ne, doktor je rekao da je sve dobro sa detetom, da ne brinem i da ćemo dobiti dete. Oni nas drže u nekoj čežnji i neznanju. Ja sam imala priču u porodici gde je moja jetrva tri godine zaredom rađala mrtvu decu jer je imala problem sa šećerom. Moja svekrva je dolazila sa sandukom u bolnicu po dete. Ja sam očekivala sve to kada mi je javljeno da mi je dete mrtvo. To se nije dogodilo. Kada sam htela da zovem svekrvu i muža, nije mi doktor dao. Stao je ispred mene, saopštio mi da je dete mrtvo i za svaku majku pa i mene to je bio šok i prekid filma. Kada sam izašla iz bolnice nastavila sam sa poslom, ali je bilo jako teško. Kada sam čula da postoji bebi afera, bežala sam od te price, jer sam se plašila da ću da prođem opet sve to jako bolno. Međutim vuklo me je, nešto čoveka tera. Otišla sam kod matičara i pomislila sam da nemam ja tu šta da tražim, ali sam ostavila telefon u slučaju da matičar pronađe nešto. Nismo stigli ni do semafora zvao me je matičar i rekao da mi je dete upisano, da ima matični broj i izvod iz knjige rođenih gde je upisana devojčica, a da je u knjigu umrlih zaveden dečak. Tu kreće potraga za detetom – rekla je Ana Pejić i dodala.

Kada sam otišla u bolnicu i tražila papire, tamo je pisalo da direktor bolnice moli da se uradi obdukcija, a patološko odeljenje kaže da obdukciju niko nije tražio. Ja sam tražila -rekla je Ana Pejić.

Nepisano pravilo je da se porođaji dešavaju oko ponoći.

Mojoj majci su oteli dete. Ona se porodila 19 decembra u 23h. Na papiru je napisano da je mama posle ponoći uvedena u salu. Porodila se prirodnim putem i posle porođaja su joj dali injekciju od koje je ona zaspala, ali je mama čula plač bebe. Kasnije su joj rekli da je dete rođeno mrtvo. Posumnjali smo tek kada smo došli do podataka da je dete prijavljeno posle sedam dana, a dete je na porođaju proglašeno mrtvo – rekla je Zorica Krećo.

Vama su uperili prst u stomak dok ste bili trudni, da li ste posumnjali našto u tom treutku?

Ja imam snage da kažem da sam bila žrtva. U moj stomak je bio uperen prst i izgovoreno da će to dete biti nečije. Kada se približio period za porođaj, on je bio izazvan. To je meni bilo drugo dete, kući sam imala devojčicu koja je imala tri godine. Bila sam svesna na porođaju i dete su mi dali na ruke. Od tada dečak i ja nismo vise bili zajedno. To je bilo u februaru 1990. godine – počela je svoju priču Milena Janković.

Moja sestra je dolazila u moju sobu i odlazila je da vidi moje dete. Meni je porođaj izazvan i moja doktorka koja je vodila moju trudnoću je htela da se porodim u njenoj smeni. Bilo mi je sumnjivo da moje doktorke nema kada su me doveli u salu za porođaj. Imala sam jako težak porođaj. Krvarila sam dosta i davali su mi transfuzije, bila sam priključena na aparate. Sestra mi je govorila da je sa bebm sve dobro, a i ja sam dete videla posle porođaja. Niko za taj period nije došao da mi kaže da je beba lose i da nešto nije dobro. Sutra dan kada sam došla sebi, jedva sam čekala da vidim dete. U jednom trenutku medicinska sestra dolazi i odvodi me u sobu u kojoj su bili ljudi u civilu. Doktorka mi tada govori da mi je dete umrlo. Ja sam bila slaba i tog trenutka pala sam u nesvest. Posle tog šoka tražila sam da moja familija dođe po dete i da se ono sahrani u selu, međutim to mi nije dozvoljeno da uradim pod izgovorom da bolnica sve to radi – rekla je Milena Janković i dodala.

Sećam se da sam kod psihijatra rekla da imam osećaj da mi je dete živo. Taj moj strah je išao do toga da niko nije mogao da mi stariju devojčicu uzme iz obdaništa ili je odvede u obdanište osim supruga i mene. Taj period je trajao godinama dok nisam ponovo zatrudnela. Radost je došla ali je kratko trajala. Onog trenutka kada sam čula da postoji mogućnost da su deca oteta ja sam se aktivitala i taj zločin koji su ti doktori meni uradili je strašan. Bolje bi bilo da su me ubili tada nego što su me ostavili dvadeset godina da živim u neznanju da li mi je dete živo ili ne – rekla je Milena Janković.

Otimanje dece opstaje kroz čitave sisteme. Kako ste se vi pokrenuli da uđete u ovaj process. Sami ginekolozi i babice koje učestvuju u porođaju su jedna ekipa i nemaju veze sa odeljenjem gde su deca. Uglavnom potvrda o smrti dece dolazi sa odlejenja gde su deca. Ljudi koji kradu decu moraju da uključe dotore, neonatologe, sestre, to je čitav jedan tim ljudi.

Na papirima nema dokaza da su deca bolesna. Mojoj babici koja me je porodila, kada je otišla u penziju, sam odnela buket cveća. Bila je tada bolesna. Dva puta smo bile moja prijateljica i ja u poseti kod nje. Žena nas je lepo primila. Drugi dan kada smo se opustile, nekako smo joj spomenule majke koje traže svoju decu i pitale je šta ona misli šta one hoće. Da li su lude što traže svoju decu i da li postoji sumnja u ono što se radi? Ona je rekla da nisu majke lude i da nisu džabe na jednom kraju hodnika bebe na drugom one, a noć duga i nema očiju. Ispričala nam je dosta toga. Kada je počela da priča meni nije bilo dobro. Srela sam majku koja je bila uporna da nađe svoje dete. Jedne noći žena joj je došla na vrata i predstavila se kao medicinska setra koja zna, ali ne sme ništa da kaže osim toga da je jedne noći kada je trebala veća količina krvi po koju je morala da ode, videla babicu koja stoji sa bebom u naručju u toku noći napolju. Sestra joj je dala savet da ne odustaje od portage za svojom bebom – rekla je Ana Pejić.

Ljudi koji su kupovali decu su morali imati novac i oni imaju problem sa sterilitetom. Centar za socijalni rad govori ljudima da će morati da čekaju, ali ako dobiju novac moći će da dovedu dete živo i zdravo. Ta deca živa i zdrava stižu iz bolnica.

Mi ne možemo odustati. Ubeđeni smo da postoje spiskovi gde su naša deca, zato što smo videli predhodne spiskove koji su isplivali. Vođena je evidencija i nju vodi neko ko ima priliv novca na neki žiro račun. Ovo je model koji je donešen spolja i koji se jako lepo primio kod nas. Postoji više vrsta ljudi koji su uzimali decu. Postoji mnogo razloga. Često kažem da možda nama naša deca ne daju da ih nađemo. Mislim da negde rade u službama koje ne daju da ih nađemo. Ja sam bila dve godine u Centru za socijalni rad pa sam razgovarala sa ljudima. Ušla sam u razgovor, jako se teško deca usvajaju, da bi se mogla lako kupiti. Mnoge porodice čekaju i napravljena je prepreka da bi se otvorio sporedni ulaz – rekla je Ana Pejić.

Vi ste došli iz Ivanjece, vaša žena se porodila i vama je dete nestalo.

To je bio prevremeni porođaj u sedom mesecu. To nam je bilo četvrto dete. Beba je bila male kilaže i porođaj se dešava noću. Narednih sedam dana doktor koji je ispratio dete na neonatologiju je došao i dao informacije koje su mi ulile nadu da je dete prebačeno i da čeka na neonatologiji te da majka mora da održava mleko. Odmah sledeće veče sve to pada u vodu i jedan doktor je mojoj ženi dao nešto za prekid mleka. Prebačena je na ginekologiju sa drugim ženama. Sedam dana su je držali u bolnici – rekao je Dušan Bojović.

Deca su se rađala u sedmom mesecu i porođaji su bili uglavnom izazivani.

Sećam se jedanaesti dan smo došli na neonatologiju i ostale su mi u sećanju te stepenice i stakla. Izašla je sestra iznenađena kao duha da je videla i pitala nas ko smo mi. Ja sam znao da nešto nije dobro. Doktorka nas je uvela u prostoriju i rekli su nam da se u nedelju u tri sata ujutru to desilo, da nam je dete umrlo. Supruga i ja smo u tom trenutku bili nesposobni da progovorimo jer verujete sve doktoru šta govori. Saopštili su nam da je beba preminula i da mi ne trebamo ništa da radimo i da idemo kući. Da je bolnica ta koje sve završava kada beba umre. Sumnja nastaje odmah kako silazimo niz stepenice i izlazimo iz bolnice kako i sledećih 200 km koje vozimo do kuće. Kada smo pitali od čega je dete umrlo koristili su latinske izraze, tako da ništa nismo razumeli. Kada to saopšte čoveku samo dolazi bes i osećaj da treba da se skloni odatle, da pobegne. Supriga se i ne seća dosta stvari, jer je bila slaba – rekao je Dušan Bojović.

Izvor: Happytv.rs
Foto: Arhiva

PREUZMITE MOBILNE APLIKACIJE

Gledajte “Happy” kablovske kanale i to: “Moje happy društvo”, “Moj happy život”, “Moja happy zemlja” i “Moja happy muzika”.

Program se emituje kod kablovskih operatera “IrisTV” i “Supernova”, a možete ih pronaći na sledećim kanalima: “Moje happy društvo” - IrisTV / 171 ; Supernova / 71 | “Moj happy život” - IrisTV / 172 ; Supernova / 72 | “Moja happy zemlja” - IrisTV / 173 ; Supernova / 73 | “Moja happy muzika” - IrisTV / 174 ; Supernova / 74

Ostavite komentar

Unesite pojam i stisnite enter